KOBYart

TEKSTOVI SU ZAŠTIĆENI AUTORSKIM PRAVIMA.

SVAKO JE KOPIRANJE I UPOTREBLJAVANJE TEKSTOVA BEZ SUGLASNOSTI AUTORA KAŽNJIVO ZAKONOM O ZAŠTITI PRAVA AUTORA.

Copyright ©2008

Gladno tijelo u prašnjavoj sobi

promrzle ruke i bolni ud,

zvekeću hladno stisnute kosti

skica u glavi

u ruci put.

Tupi pogled prikovan za ruku

smrznutu volju pobijedila glad

okolo buka modernog svijeta

ne ćuje se pseto, ptić niti um.

Tmurno mrmljaju mrmorni vlakovi

mrmrno mrmljaju kroz mramorni put

studenoj vodi izvor je studeni

kapljica svaka svoj nalazi put.

Vjetar kad zavija, ori daljinom

a vuk zašuti od straha

slušaj kakva je drevna ta priča

smrzne se od nje svaka duša plaha.

Priča je to o cvijetu, suncu i ljubavi

što sjeme je tuge, bolesti, straha

to priča ti vjetar što i život nosi

bolesni vjetar zime i mraza.

Zatvori oči ne razmišljaj

prepusti se snazi vjetra i zavijaj.

glasnije od vuka nek čuje se glas

na balustradi uma, taj glas je tvoj spas. 

16 se majki mukom porodilo

16 je litara krvi poteklo

16 se vukova utrobe najelo

16 je vrana oči iskopalo

16 je ljudi zapalilo

16 svijeća na 16 grobova

16 se ljudi zbog ljubavi ubilo

16 je svinja za večeru zaklano.

Grcka ljepota nestala je

ostao samo je 

sjenovit plašt.

Silueta kostiju

prevelika koža

ranjena duša

i bolesti smrad.

Gdje je nestalo sunce

od kuda sivilo došlo je

gdje je volja i brzi ritam srca

što će mi ova patnja svog svijeta.

Prokleti umor kronični (dorski)

prokleti izvor i mlado vino (jonsko)

prokleti sjaj- ti suha glino (korintska)

barut, čahura, kugla i stijeg.

Purpurni snovi

purpurni tron.

Umorne duše lutaju

traže slobodu u carstvu okova teških.

Trčimo svaki dan ulicom zaborava.

Poput pasa svezani

za materijalno.

Nikakva duhovnost.

Blatnjavo pseto ružno

traži ruku da ga hrani.

Nema je.

Nema ruke ni spasa.

Paukova hladna mreža boli

dok steže obruč oko hladnog tijela.

Bolesni sati hladnoće.

Duboka tmurna bol.

Jauci se daljinom ore

a tijela drhte

sama.

Napuštena.

Jadna.

Noć.

Tama.

Inje.

Smrt.

Kako je lijepo snivati snove

snove o smrti

mislim da tako se zove.

Kako je toplo sanjajuć´ snove

pozdravljati prijatelje

upoznajć´ nove.

Lijepo je htjeti živjeti snove

al´ ona je tu

stalno me zove.

JAO

Dijete moje - kaže majka- rano je za poći

dolinom hladnom- u carstvo noći.

Dim cigare i sjene hladne

kosti.

 Volim, a nemam koga

volim, volim, želim

nemam koga.

Trebam, a nemam koga

želim da volim

nikoga.

Žašto želim da vidim carstvo

bez nogu, bez ruku, bez duše.

Rimska divljina boli.

Jecaj.

Jauk tihi.

Smrt.

Hladno je.

Samoća.

Ubojstvo.

smrt.

Puče jadnom

puče srce

puče led.

Upomoć- puče.

Kupit ču dan koji dozvat će smtr.

Zaboravit ću i oca, i brata.

I majku.

Sve za smrt.

I prijatelje ću zaboravit,

i sebe.

Djete od krvi.

 Šapat boli.

Uho bolno

 i oči bez suza.

Evo vam moja duša

i srce vam- evo

učinite s njim

ZBOGOM.

Mjesec je pun,

U stopu me prati,

baš čudno sjaji,

k’o da želi da me uhvati.

Sablasnim sjajem,

 on prati-ne bježi,

a ja slijedim sjenku,

što podamnom leži.

Ni oblaka nema

-da bar malo ga skrije-

a jutro je daleko,

skrit moram se prije.

Dolinom hodim,

remetim tišinu,

osjećam poglede,

strah i gorčinu.

Dolina bez kraja,

široka k’o noć,

izlaza mi neda,

da li zna da ću doć?

Magla se diže,

blijeda i hladna,

do kosti me hladi,

a duša joj se klanja.

Tad u daljini,

spodobu spazim,

i ime mi zaziva,

slučajno spazim.

Da bježim ne mogu,

jer mjesec me goni,

a noge mi idu,

 kud sjena ih vodi.

Do spodobe stigoh,

i spazih sebe,

želim da vrisnem,

al nešto grlo mi steže.

Ne mogu se maknut’

okamenjen stojim,

ni pasti ne mogu

-suviše se bojim.

Spodoba klekne,

i uze mi sjenu,

a ja mrtav padam,

na tvrdu zemlju.

Mislim si sada,

u zadnjem snu,

kako sve izgleda smiješno

-kad jednom si tu.

Jaši, jaši kroz noć,

kroz taj mistični mrak,

svatko mora proć.

Jaši, na mjesečinu kroči,

jer svi smo mi stranci,

stranci u noći.

Jaši na krilima,

krilima sna,

jaši bez cilja

i bez lanaca zla.

I dok jašeš tako,

u javinu snu,

ti nisi sam,

ona uvijek je tu.

Ne žuri se nikad,

kroz gusti taj mrak,

s konja past’ nesm’ješ,

tad plijen ti si lak.

Ne boj se-jaši,

u dobru i zlu,

al’ svejedno pazi,

ona uvijek je tu.

Budućnost budi prošlosti,

ne zaustavljaj se tu,

budi zemljina vatra

i naudi zlu.

Ne daj se krotit’,

ne daj svoj žar,

ne postani rob,

ne ubijaj tu čar.

Ko biva porobljen,

taj života ne zna,

tomu nikad glava,

nije bila trijezna.

Ako ostaneš snažan,

pravilno prijeđeš svoj put,

ne brini bit će,

nagrađen tvoj trud.

Jaši, jaši kroz noć,

kroz taj mistični mrak,

svatko mora proč.

A kada dođe,

i taj posljednji sat,

hrabro joj reci

–idemo sad.

Nemoj se plašit,

 sad ne budi lud,

ionako te slijedila,

cijeli tvoj put.

Tu, pokraj rijeke,

mrtva je ptica,

sanjala prošlost,

svog velikog leta,

slobodnog leta,

u kojem je bila,

a sad joj se više,

ne rastežu krila.

Sanjala mala ptica,

i malenog ptića,

i tužno se pita,

ko sada sa njim,

ljubavno priča.

Al mali je ptić,

bez odmora traži,

traži svoju ljubav,

i traži,

i traži.

Proletjevši nad njom,

malo upre oči,

i vidjevši je takvu,

hladan znoj ga smoči.

Spusti se do nje,

i čim vidje što je,

uz nju on sjede,

i plakati stane.

Stavi on krilo,

o njeno rame,

a od silne ljubavi,

srce mu stane.

I sada tako,

dva mala ptića,

sanjaju prošlost,

svih velikih leta,

slobodnih leta,

u kojim’ su bili,

dok sanjaju tako,

srce im živi.

Umorne duše lutaju šumama,

Tražeći mjesto njihovog sastanka.

Vitezi – stražari, krvavim sabljama,

Čuvaju mjesta njihovog opstanka.

Vile i čarobnjaci u tamnim krošnjama,

Upravljaju našim, umornim dušama.

Stavljaju ih na kušnju trnja i kamenja,

Zamijenivši putove njihovog sastanka.

Ceste do pakla u dobrim su stanjima,

Lijepe i glatke, primamljivog izgleda.

Ceste do raja oštrog su kamenja,

Do njega se stiže samo – krvavim nogama.

Tužna je priča o umornim dušama,

Jer sve one lutaju- cestom bez povratka.

Dani snova su prošli,

došla je era ljudskog stroja,

ne zatvaraj se u sebe,

ne budi čovjek novog doba.

Ne zaboravi što je ljubav,

ne ljubi zbog koristoljublja,

ne zaboravi što je sloga,

ne budi čovjek novog doba.

Ako te slučajno život ponese,

i pretvori te u ljudskog stvora,

pobjegni il’ objesi se,

ne budi čovjek novog doba.

Život je more kojim plovimo,

probušenim, broda trupom, sve više tonemo,

Prolaze dani, jedva ih lovimo,

od silnog rada,

ne osjećamo brodolom.

Jer dani snova su prošli,

došla je era ljudskog stroja,

ne zatvaraj se u sebe,

ne budi čovjek novog doba.

Gle demonski grad,

a demona nigdje,

svatko svakog jebe,

doslovno gdje god stigne.

Oči stvoritelja -usijane glave,

gledaju demonski grad,

divovi, ratnici, junaci,

trebate nam da saperete jad.

Vukodlaci i grofovi,

putnici tame,

dođite sada,

vrćite nam glave.

Gle život kako se rađa,

a u njemu već se rodila tama.

Gle tamu –kolika se rađa,

Pa život je, na drvetu tom,

Tek malena-suha grana.

Što život je veći,

veća je i tama,

joj kolika može biti,

ta mračna strana.

Život k’o svijeća,

tama k’o vjetar,

oh, kako je teško,

zadržati treptaj.

Srebrna - (buka u glavi) – mjesečina,

malena ruka u travi – i paučina.

Slobodni vjetar- juri sa sjevera,

u travi sunce – sa hladnim očima.

Hladne ruke – zaprljana haljina,

i vjetar je hladan,

 što u šumi – kraj polja – zavija.

Na polju kamen - na njemu kosica,

otpjevao uspavanku - suncu što počiva.

Rijeka, hladna voda teče,

a kapi jednake su sve,

duboko u njoj razabiru se sjene,

pomiješano je sve.

Kiša je pala – čista je haljina,

i kosica s kamena – u zemlju se zavukla,

i snijeg je pao – smrznula vodica,

nazire još samo se – nekakva tkanina.

Reći ću ti kako boli,

kad ostaneš sam,

kad nikog nema da te tješi,

kad si žalostan.

Kako riječi stranca u samoći,

djeluju na tvoj strah,

a smeđe oči promjene se,

u blijede kao san.

Puniš se samoćom ti,

pa nisi pri sebi,

ne vjeruješ ni u sebe,

jer su te izdali.

Izdali te prijatelji,

izdali te svi,

vjeru su ti ubili,

i tako te prokleli.

Ptice lete oko tebe,

crni gavrani,

a vrane grakću – šire novost

da su te izdali.

Vragovi se smiju u dimu cigare,

smiju se anđeli,

smije se vjetar dok kosu ti mrsi,

jer su te prokleli.

u rovu svome, čučim, hladnom,

sav mokar i blatan,

mislim nate.

Znojne mi ruke ,

u žilama patnja,

i muka u duši,

teška i strašna.

U mjesec dok gledam,

hladan mu sjaj,

gledaš li ga i ti,

pitam se – znaj,

pa možda ipak,

tako daleko nisi,

već spaja nas čudnovat,

nebeski sjaj.

Daljina je strašna

- u duši praznina,

srce se slama

-kroz misao tu,

tako daleko si,

a sve si mi na svijetu,

ti si moje vino ,

-         koje nikad kušat’ neću.

Dok mislim tako,

paleć zadnju cigaretu,

pogled u mjesecu,

a misli se pletu,

o kako bi htio,

da nisi daleko,

pa da se zajedno,

duše nam spletu.

Cigara pri kraju,

i umorne oči,

u meni sjeta,

u rovu hladne su noći.

Ti si moje vino,

 koje nikad kušat neću,

da barem nije

tako teško nač - sreću.

Noć dolazi hladna i samotna,

iz daljine tihe gdje vlada muk,

iz tišine, koja urliče glasno,

slama se sunce, i umoran puk.

Grobna tišina para uši,

nesnosno treperi umorni um,

oči teške miluje umor,

u nepoznato nas nosi,

duše daje nam ključ.

Prvo tišina – pa onda bljesak,

uzdah, pa trzaj,

pa strašan muk

kroz umor kao u transu,

otvara se duša otvara se put.

Sve je k’o paučina,

isprepletena i meka,

s putima raznim – od bola , al’ i smijeha,

tisuće niti – sva patnja svijeta.

Prolaz jezovit, strašan, smrtan

zid plača gura nas,

vratiti se neda,

dah smrti osjeća se sve bliže,

al’ ipak još iz daleka.

Što to stalno nas tjera da zadržimo treptaj???

Sve je u magli,

paučina polako – al’ sigurno nesta.

Prvo tišina – pa onda bljesak,

uzdah, pa trzaj,

pa strašan muk,

umor kroz trans izgubljen biva,

zatvara se duša – zatvara se put.

Oči se bude,

hladi se um,

misao proleti; zar opet, zar još sam tu???

Sve iz početka opet treba proč,

koračajuć sjetno tražeći put,

vrelom tom cestom – boli i patnje,

tražeć si život – pronalazeć smrt.

Novac je kuja

koja nadzire svijet,

za mene ništa neg’ ispušen cigaret.

Svi te baš vole

dok novac je tu,

a i najbolji – kad ga nemaš

napuste te, i k’nu.

Prijateljstva više sad nema

to u legendu otišlo je,

a leglo vrana nad tobom se sprema,

da i ti promijeniš se.

Sumrak je, u mamurnim glavama

u njoj Demoni plešu ljudski

sa ljudskim manama

za sobom ostavljajuć samo

prošlost u ranama

u teškim glavama.

Glava ti klonula,

umor obuzima,

muzika prestala,

tišina zavladala,

sanak preuzima,

tišina zavladala,

glava ti klonula,

misliti prestala.

O, droge, k’o zvijeri što riču

jure okolo, traže nesreću,

pod njima čovjek – tim zvijerima sjena,

bježiš pod njima, sa njima

jer love  te- bijeda te tjera.

U beskraju pića i mamurnih slika

što trenutno u glavi žute,

Demon te tjera hraneć se tijelom,

iza tamnih sjena

vodeć te dubokih,

i vrt gdje pametan je lud

duboku praveć put

kroz bijedu i smrt.

Kroz dolinu sna - zar htio sam ja???

Glava ti klonula,

umor obuzima,

tišina zavladala,

sanak preuzima,

tišina zavladala,

glava ti klonula,

misliti prestala,

tijelo smalaksala.

Sanjaj me, sanjaj

mali moj anđele,

pa barem kadkad

pomisli na mene,

ako me sanjaš

vidjet ćeš valove,

oni bez tebe

žele da potonem

Koje, života odabrati staze

kad svaka zločinom gažena je.

Krv je prolivena,

zemlja pije ju žedna,

odnose voda i vjetar

i duše

- i mirise tijela.

U podnožju pakla

Gdje stari vuk sjedi

Mudar taj starac

Samo stoljeće blijeđi.

Čeka da zavlada svijetom

Da svoju nam mudrost podijeli,

A gle -mi štujemo boga

Što jade nam dijeli.

Zar vučje šape nisu mekše od

«božjeg dara»??

Slijepa nas sova zove

Da odletimo u tamu,

Da odletimo prema dolje.

U sjeti melankolične i sjetne zime

Hladnog gorskog kotara

Zavijaju vukovi i nadolazeća zima.

Hladnoča se uvlači u tijela

-         poput smrti –

U obliku straha, bolesti...tuge.

Pognuti ljudi, psi, priroda.

Nadrealistička stvarnost.

Krpa se odjeća i promašeni životi

Nesretnim i istrošenim zakrpama nade.

Sjećanja na dane sreće i mladosti,

Sjećanje na dane bezbrižnog trčkaranja.

Zavijaju vukovi i nadolazeća zima.

Vjetar uzdiže mokre krovove i razne

Potrgane najlone na šupama i

Provizornim nadstrešnicama.

Snijeg, blato, mraz – dolaze na naša vrata.

Umorno ih promatramo bespomoćni,

Jadni, promrznuti.

Miluju nas, režu nas, muče nas...

Kidaju nas svojim oštrim, zaraznim

Kandžama.

Bolest.

Može se osjetiti smrad bolesnih duša

- smrad epidemije –.

Bolesti srca pogoršane

Melankolijom i sjetom.

Daleko vjetar snažni, hladni, sjeverni.

Zavijaju vukovi i nadolazeća zima.

Miris ognjišta.

Miris znani toplog, sad več nepostoječeg

- sretnog djetinjstva -.

Jedino miris ostaje iz sretnih dana koje

Polako ali sigurno zamjenjuje

Miris bolesti, mraza,

Bolesti, smrti.

Gdje li su samo snovi?

Gdje li je mašta sretnijih dana?

Gdje je «obećana zemlja»?

Zavijaju vukovi i nadolazeća zima.

Još je daleko dah proljeća, tračak sunca,

Miris cvijeća.

Daleko još je plodna godina.

Daleko je nježan dodir života,

Prst nade.

Dajleko je ljubav, smijeh, pjesma.

Daleko.

Tek smo kročili na prag zime

Prag nedefiniranih, teških, bolnih,

Sjetnih sjećanja

Nepovratnih osjećaja.

Zavijaju vukovi i nadolazeća zima

- Gorskog kotara plima -.

Oj, samoćo uzvišena

što vadiš mi srce u tami

što dušu paraš kao novine stare

- u pepeo pretvaraš me -.

drevno čustvo duše,

toplino rastopljena,

samoćo uzavrela, drevna,

carstvo tuge- straha.

SLUŠAJ!!! –jecaj šaptom ti šaljem,

suze suhe, ljute.

Dodirni, zapali me

nek izgorim.

Razapni, ubij me...

Mmmm ... slatko.

Ti mjeseci hladni

tuge i srama,

bolesni sati samoće,

tišina i snijeg,

šarena svijetla tišine.

Glad, strah, samoća božičnih pjesama,

lati sreće hladan vjetar tre.

Hlad skriva smrad.

Vedro- jezovito hladno jutro,

lijeska se inje poljima bijelim,

pod suncem iscrtavajuć’ tihu

priču usamljene smrti.

Smrt na hladno, vedro, plavo...

blagdansko jutro,

a usamljeno inje

pod suncem se lijeska.

Živ je.

Živ je snijeg,

živo je inje,

žive su boje pod suncem što usamljeno sja

na hladno, vedro, tiho, jezovito

blagdansko smrtno jutro.

Umrla je ljubav za sivim svijetom

za mahnitom glupošću

za vjerom u bolje.

Smrt če čistiti sve na vedro i hladno

blagdansko jutro,

a mraz će kriti smrad

tijela što mre.

Svi ljudi žive u ropstvu

osim malobrojnih plastičnih glava

koje nam sudbinu pletu

paučinom rosnom

što pretkazuje kišu.

Prljave oči pune su suza;

crvene, blijede i ugasle.

Duša što slobode je željna

kroz prljave gleda prozore

u svijet sužanjstva

bez čustva- umorna.

Za slobodu moraš se

prihvatiti robstva

i zemlju bez čustva pojiti- krvnu

krvlju vlastite duše.

ODA PRIRODI

Hvala ti prirodo-majko

Za ovaj divan pejzaž

Za doline zelene

i planinski mraz.

Hvala što doline zeleniš,

A gorje šumom kitiš

Hvala na prekrasnom ljetu

I hvala na studenoj zimi.

Samo kiša dosadna, proljetna ova

Što kroz dan cijeli šumorom tihim pada

Budi u zraku miris lišća i stare trave

Ispod koje nova se rađa

(mirisi ti- diraju dušu-u nama od njih nostalgija sama...).

Hvala ti na dubokom, slanom moru

Na sjevernom vjetru jakom

Na suncu, na snijegu, na vatri

I visokoj planini snažnoj.

Hladne su sjeverne rijeke

Snažni su medvjedi tamo

Slatke su srne i vuci

I ranjivi leptiri meki.

Samo kiša dosadna ova nikako srcu ne paše

Svake godine isto miriše.

Nostalgiju nosi vjetar u dašku.

Kada pali se trava

Miris taj svakome znan

U duši se stari duhovi bude

S tugom se sjetimo ljeta za nam´.

Hvala ti na zemlji rodnoj

Iz koje hrana ničice klije,

Na cvijeću i visokoj travi

U kojoj te, dok spavaš, vjetar miluje

I vrapčić te cvrkutom probudi-mali.

Hvala ti i na kiši dosadnoj ovoj

Jer ni bez nje nebismo mogli.

Nit´ lijepa bi bila planina,

Nit´ zelena stalno dolina,

Nit´ rijeka bi ikoja tekla,

Nit´ snažan bi medvjed bio,

Nit´ vuci bi lovili zeca.

Stoga ti hvala još jednom

Na svemu što si nam dala

I na kiši dosadnoj ovoj

I na svemu,

 na svemu ti hvala- mama.

Šareni performans boli

I drevni ples luđaka umjetne pameti

Siju strah u zelenoj kutiji

S prijetnjom muke na lomači.

Tijela uzbuđeno drhte

Prateć’ ritam adrenalinskog zanosa

Blijeda put,

Plave oči, usne;

Bol prolazi ako se prepustiš.

Šareni performans boli samo je igra.

Tako bol preko tijela putuje daleko

Pročišćavajući u svom transu duše odvratnog svijeta.

Mene plaše luđaci,

Usiljen osmijeh,

Umjetna pamet;

Njihov ples.

Ples tih demona krvožednih

Poziva bol da ostane duže

I njemu planove puta mrse,

A kako je tek dušama koje pate.

Čekanje- sat se neprimjetno mršti

Psiha jedva vozi umornu mašinu

Uzdah u sobi rasplinjava se brzo

Šareni performans boli.

Ptica umornih krila leti, traži

Spušta svoja krila pod udarom vjetra

I umorno ih opet širi spremna

Kroz opor zrak gorko sunce sja

Pali krila,

mozak,

pucaju usne

Život je šareni performans boli

U oblaku snova,

Lucidna smrt.

DIJETA

Krmni ljudi svoju krmnu djecu krme

Vole ih krmno

Boje se da ne ogladne.

-krm –krm

-ojnk –ojnk.

Svuda salo i žuć.

Jedva idu, zatečene oči,

A smješkaju se i stalno na mrs misle.

Mali moj ojnk, ojnk

Oćeš li malo papice?

Daj mama daj krm, krm

Još još krm, krm.

Jedi sine zdravo je.

Znam majko krm, krm – puf !!

NE ZABORAVI LJUBAV

Sjećaš li se, Anđele

 našeg prvog ljeta,

naše ljubavi?

Sjećaš li se sunca,

Toplog vjetra,

Mora

I plime što ga diže?

Sjećaš li se anđela

Koji su stalno plesali

za nas,

našu ljubav?

Kojim vjetrom, kuda

To je nestalo?

Gdje je nestalo to vrijeme,

Osjećanje,

Strast...?

Kako nešto toliko snažno

Može nestati?

Gdje si mi sad?

Pamtiš li me ili sam

Poput stare priče,

Starog sna

Pao u zaborav?

Sjećaš li se kad sam ti prvi put rekao

„volim te“?

Sjećaš li se naših vrućih bokova,

Vlažnih usana,

Slatkih dodira,

Zaljubljenih pogleda,

Osmjeha?

Sjećaš li se, Anđele

Našeg prvog ljeta?

Vrati se- molim (volim) te.

VOLIM TE

Boli me kurac kad boli

A kad mene boli to je za kurac

Kurac u ruci, u kosi, u ustima, u oku

Opet boli

Koliko god tebe snažno boli kurac

Mene boli još više

Izdrkat ču na sve bolne kurce

Kad mi se kurac digne

Boli me kurac za puna usta sperme

I bol u tvom kurcu

Boli me kurac za vas

-razvijena spermo-

Baš me boli

Kada te kurac zaboli do boli

Sjeti se da mene boli

Stoput više

Zaboli me kurac

Dok ti izdrkavam u usta

Napuhnuti plavi leš pluta rijekom

Poput govna

Zaustavlja se u travi

Raspada se,

Svršava.

Stvoritelju svega molim te

Nedaj da ostarim

Da kosti svoje ne mogu da sam vučem

Da me bolest svlada

I lagano gasi.

Nedaj mi da ostarim

I propadam bespomoćan

Da budem živi mrtvac

Da se osjećam kao da svima sve kriv sam.

Nedaj mi da ostarim

Da osjetim te jade

Da živjeti nemam snage

Da postanem jaučuća bol.

Nedaj mi da ostarim

Uzmi me zdravog, brzo

Uzmi me kad bolesti krenu

Ali da ipak osjetim Te.

Nedaj mi da ostarim.

Ispred vodopada djeca sretno trčkaraju.

Majke se odmaraju u sjeni sa svojim jebačima.

Smiju se, plešu.

Hvale drevne bogove.

Odjednom BUM –hidrogenska bomba puče

-svuda naokolo razbacani dijelovi tijela.

Svršetak raja.

MOLIM TE OSTANI

Vjera

-taj glupi, stari pokušaj popravljanja čovjeka.

Vjera

-savršena nauka kastriranja, smeće čovjećanstva.

Da bi bio To- ostavi se Ovog

-formula vjere za stvaranje bolesti.

Znate li da se životija najlakše pobijedi

-kad je učiniš bolesnom?

Za bolest joj samo treba reći

-nemoj To i To,

A to radi vjera i njezina

-žeđ za kontrolom.

Vjerovati znači svaljivati krivnju na drugog,

-na Boga.

Vjerovati znači tražiti u nepoznatom poznati uzrok,

-uzrok Boga.

Vjerovati znači vršiti kastraciju nad samim sobom,

Posjeći sve vrline koje nas čine ljudima.

„Svetac koji se sviđa Bogu je savršeni kastrat“!!!

Znate li da život prestaje „Kraljevstvom Božjim“?

Probudite se !!!!!!!!

Odreknimo se Boga

–tog najvećeg prigovora čovječanstvu.

Odreknimo se Boga,

A samim time i odgovornosti u Bogu.

Odreknimo se Boga

–iskupimo napokon svijet.

Podijelimo odgovornosti za naša djela među sobom.

Ostavimo krivnju za sebe, u sebi, bez Boga.

-Usuđuješ se !!!?

Sve je super

Dok pokazuješ i izmišljaš ožiljke

Bitaka strašnih iz mašte.

Sve je super

Dok jako piješ,

U društvu napuhuješ svoja

Kokošja prsa.

Sve je super

Dok gledaš nogomet

Sa podebljim, znojnim Bebama.

Dok žestoko piješ

-kad se osjećaš mačo.

A što je sa stvarnošću?

Mačo pičke !!

Kad vas lupi samoća?

Skriti se želite

-zećevi plahi.

Tražite Mamu, Tatu,

Plaćete kao curice.

Gdje je tada Vaša

-mačo muškost-

Kad ste sami i nitko Vas ne vidi?

Tada budite jaki

-pred sobom, a ne za druge.

HA, ne možete a?

Evo vam Vaša mačo-kokošja prsa.

Vidio sam kako umire starac

E, moji snažni muškarčine.

Sve je super

Kada ste mamin

-MAČO sin.